| Du befindest dich hier: Forum Ländlestrahler => Beispielforum => Između tri smjene i ekrana koji ne pita ništa |
|
| Username222 (Gast) |
Sve je počelo jednog utorka ujutro, kad sam nakon noćne smjene sjeo za kuhinjski stol i shvatio da ne mogu zaspati. U glavi mi je još uvijek odzvanjala buka stroja, a pred očima su mi plesale siluete kutija koje sam cijelu noć slagao na paletu. Nisam bio ni tužan ni bijesan, samo prazan. Otvorio sam laptop bez nekog posebnog plana, i negdje između vijesti i vremenske prognoze iskočio mi je oglas koji je spominjao vavada bonus dobrodošlice. Nisam kliknuo odmah. Prvo sam skuhao kavu, pa je popio do kraja, pa tek onda vratio se na taj prozor. Ne znam zašto, ali vavada bonus dobrodošlice zvučalo mi je kao nešto što traje kratko i ne obvezuje ni na što. Baš ono što mi je tog jutra trebalo. Registrirao sam se u pet minuta. Ime, mail, lozinka, potvrda. Ništa komplicirano. Nisam očekivao ništa, iskreno. Mislio sam da ću odigrati par spinova, izgubiti desetak eura i otići spavati. Ali nisam otišao spavati. Prvi spin je bio gubitak. Drugi isto. Treći, četvrti, peti — sve isto. Sjeo sam malo dublje u stolicu i nasmijao se sam sebi. Pa dobro, barem nešto radi kako sam predvidio. U tom trenutku nisam znao da će ta noć, to jutro, taj cijeli dan postati nešto o čemu ću pričati prijateljima mjesecima kasnije. Kod kuće je bilo tiho. Supruga je otišla na posao, djeca u školu, pas spavao na tepihu. Ja sam sjedio u toj tišini i polako počeo shvaćati da ne igram zbog novca. Igrao sam zato što me svaki spin držao u nekom trenutku koji nije bio ni prošlost ni budućnost. Nisam razmišljao o računima, o šefu koji me gleda poprijeko, o bolovima u leđima koji ne prestaju. Samo sam gledao kako se koluti vrte i čekao. To čekanje bilo je nekako slatko. Kao da sam na trenutak pobjegao iz vlastitog života i ušao u sobu u kojoj nitko ne zna moje ime. Onda je došao dobitak. Ne veliki, ne onaj o kojem sanjaš. Ali dovoljno velik da me trzne. Sjeo sam uspravno, trepnuo par puta i provjerio je li to stvarno. Bilo je stvarno. Nisam vikao, nisam skakao. Samo sam se smijao, tiho, gotovo nečujno, kao da se bojim da će netko čuti i prekinuti me. U tom smijehu bilo je nečega čudnog — olakšanja, iznenađenja, i one dječje radosti koju čovjek zaboravi kad navrši trideset i pet. Nastavio sam igrati, ne zato što sam htio više, nego zato što mi se ta soba svidjela. U njoj nisam bio umoran čovjek s tri smjene i hipotekom. Bio sam netko kome se nešto lijepo događa. U jednom trenutku nazvala me sestra. Pitala je kako sam. Rekao sam joj da sam dobro, da sam se naspavao, da sam miran. Nisam lagao, ali nisam ni rekao cijelu istinu. Nisam joj spomenuo vavada bonus dobrodošlice, nisam spomenuo ekran, nisam spomenuo onaj čudni osjećaj da me stroj ne pita ništa i ne sudi ništa. Samo sam slušao njezin glas i klimao glavom, a prst mi je ponovno kliknuo. Znao sam da bi me neki ljudi osudili. Znam da postoje priče koje završavaju loše. Ali moja priča tog dana nije završila loše. Završila je tako da sam otišao po kruh, kupio kavu, sjeo na klupu ispred zgrade i gledao djecu kako se igraju. I osjećao sam se lakše. Ne zato što sam zaradio. Zato što sam na sat vremena prestao biti samo čovjek koji radi i brine. Navečer sam ponovno sjeo. Ovaj put s namjerom, ne slučajno. Rekao sam si da ću odigrati još malo, pa prestati. I jesam. Izgubio sam dio onoga što sam dobio, ali nisam izgubio živce. Nisam jurio izgubljeno. Nisam posuđivao novac. Nisam lagao nikome. Samo sam zatvorio laptop, pogledao suprugu kako dolazi s posla i pitao je kako je prošao dan. Ona je pričala, ja sam slušao, i sve je bilo normalno. A to normalno bilo mi je važnije nego bilo koji dobitak. Tjednima kasnije, kad god bi me uhvatila ona praznina između smjena, sjeo bih na pola sata. Ponekad bih dobio, ponekad izgubio. Ali više nikada nisam igrao da pobjegnem od nečega. Igrao sam da predahnem. Razlika je mala, ali je ogromna. Naučio sam da bijeg ne mora biti bijeg ako znaš gdje je izlaz. I naučio sam da vavada bonus dobrodošlice nije vrata u drugi život, nego samo vrata u sobu u kojoj možeš sjesti, pustiti misli da odlete i vratiti se kad budeš spreman. Na kraju, sve se svelo na jednu jednostavnu stvar: čovjek mora imati neko mjesto gdje ga nitko ne pita ništa. Meni je to tog jutra bio ekran. Nekome je to ribolov, nekome šetnja, nekome kafana. Ja sam samo slučajno sjeo pred laptop i ostao pola sata duže nego što sam planirao. I dobro mi je bilo. Eto, to je cijela priča. Ništa spektakularno, ništa što bi se pisalo u novinama, ali moje. I takvo mi je bilo dovoljno. |