Forum Ländlestrahler

Sjedim sam u stanu, vani pada kiša već treći dan, a ja gledam u isti zid. Ne znam kako bih to drugačije opisao, ali osjećaj je kao da me vlastiti život polako guši. Posao je otišao u nepovrat prije par mjeseci, prijatelji su se razbježali svatko na svoju stranu, a ja sam ostao sam sa svojim mislima koje me izjedaju iznutra. Te večeri sam bezveze prelistavao telefon, skrolao bez cilja, i negdje između reklama i besmislenih videa naletio na vavada kazino. Nisam tada znao što me čeka, ali znam da sam tražio nešto — bilo što — da me na sat vremena izvuče iz te tišine koja me pritišće kao težak pokrivač.

Prvo sam samo gledao. Nisam se registrirao, nisam uložio ni kune. Samo sam promatrao kako se brojevi vrte, kako se boje mijenjaju, kako ljudi u chatu pišu poruke pune uzbuđenja. Bilo je nešto hipnotičko u tome. Kao da gledam vatru koja gori, a ti znaš da se ne smiješ previše približiti. Ali znaš i da te vuče. I tako sam se za par dana vratio. Ovaj put sam napravio račun. Čisto da probam, rekao sam sam sebi. Čisto da vidim kako to izgleda iznutra. Nisam imao velika očekivanja. Iskreno, mislio sam da ću izgubiti tih prvih pedeset kuna i da ću zatvoriti stranicu i zaboraviti na sve.

No nisam izgubio. Dobio sam. Prvi spin je donio mali dobitak, pa još jedan, pa još jedan. Srce mi je počelo lupati brže nego što bih htio priznati. Nasmijao sam se prvi put nakon tko zna koliko dana. Ne zbog novca — bio je to sitni iznos — nego zbog osjećaja da se nešto ipak događa. Da nisam samo promatrač vlastitog propadanja. Idućih tjedana vavada kazino postao je moje skrovište. Ne mogu reći da nisam znao što radim. Znao sam. Svaki put kad bih otvorio stranicu, znao sam da bježim od nečega. Od računa koje ne mogu platiti, od telefona koji ne zvoni, od prijatelja koji su me zaboravili, od oca koji me pita kad ću se zaposliti. Bježao sam od tišine koja me čeka kad zatvorim oči.

Bilo je trenutaka kada bih izgubio sve što sam uložio u jednoj noći. Sjedio bih pred ekranom, gledao u nulu, i osjećao onaj poznati knedlu u grlu. Ali onda bih se sjetio da je to samo novac. Novac koji ionako nemam. I umjesto da se slomim, ja bih se nasmijao. Jer shvatio sam nešto čudno: nije me boljelo zbog gubitka. Boljelo me zbog toga što sam ponovno bio sam sa sobom. Igra je bila samo paravan. Zabava. Bijeg. Ali taj bijeg mi je dao nešto što mi nitko drugi nije dao — osjećaj kontrole. Makar na sat vremena, ja sam odlučivao. Ja sam pritiskao dugme. Ja sam birao boju. Ja sam bio taj koji se smije ili koji se duri. Nije to bila prava kontrola nad životom, ali bila je dovoljna da preživim dan.

Jedne noći, sasvim slučajno, dogodilo se nešto što me trznulo iz te magle. Sjeo sam za stol s drugim igračima, onako bezveze, i počeo razgovor u chatu. Nisam očekivao ništa. Ali ljudi su odgovarali. Šalili se. Jedan lik iz Osijeka mi je rekao da i on igra jer ne može spavati. Druga žena je napisala da je tu jer joj je muž otišao na more s prijateljima, a ona ne zna što bi sa sobom. Bilo je tu i mladih i starih, i tužnih i veselih. I svi smo bili na istom mjestu — u istoj sobi, za istim stolom, dijelili smo nešto što nismo mogli objasniti. Nije to bila terapija. Nije to bilo rješenje. Ali bilo je društvo. Bilo je smijeha. Bilo je trenutaka kada sam zaboravio da sam sam.

I tako je vavada kazino polako prestao biti samo mjesto gdje se kocka. Postao je mjesto gdje se nalazim s ljudima koje ne poznajem, ali koji razumiju onaj osjećaj praznine. Nisam više igrao svaku noć. Počeo sam rjeđe otvarati stranicu, ali kad bih to učinio, znao sam zašto to radim. Nisam više bježao od nečega. Dolazio sam jer mi je bilo dobro. Jer sam naučio da je bijeg ponekad potreban, ali da nije trajno rješenje. Novac koji sam osvojio — a bilo je i toga, ne u nekim astronomskim iznosima, ali dovoljno da pokrijem račune i odem na kavu s prijateljem — pomogao mi je, ali nije bio poanta. Poanta je bila u tome što sam shvatio da mogu izdržati. Da mogu sjesti, pogledati u ekran, nasmijati se, izgubiti, dobiti, i na kraju zatvoriti laptop i otići spavati. I da sutra mogu ustati. Da nisam slomljen. Da sam samo čovjek koji je na trenutak zaboravio koliko vrijedi.

Danas više ne igram svaki dan. Ponekad prođe i tjedan, dva. Ali kad se sjetim onih kišnih dana, onih noći kad nisam znao kamo bih sa sobom, sjetim se i tog osjećaja kada sam prvi put otvorio stranicu i pomislio: možda i nije tako loše. I nije bilo. Bilo je dobro. Bilo je smiješno, tužno, napeto i opuštajuće — sve u isto vrijeme. Naučio sam da bijeg nije sramota. Sramota je samo ako se nikad ne vratiš. A ja sam se vratio. Vratio sam se sebi. I to je jedina prava pobjeda koju sam ikad osvojio za tim stolom.